Knjige koje (ne) ćute

Abu Dabi je, evo treći put zaredom, destinacija na kojoj provedem makar nedjelju dana godišnje, pa sam tako juče iz kišne Podgorice, u koju nikako da stigne pravo proljeće, ovdje sletjela u savršeno ljeto od tridesetak stepeni. Sletjela sam, još jednom, u potpuno drugačiji, neuporediv svijet sa onim našim, koji sam zavoljela već od prvog dolaska. Valjda je to i za očekivati od mjesta koje mi svaki put omogućava sve ono što nije svakodnevni život i gdje znam isključivo za šetnju, kupanje, fantastičnu hranu i kaleidoskop ljudi svih boja, vjera i nacija koji pokazuju da se mnogo toga može kad se hoće, pa čak i živjeti u skladu sa drugima – što mi je dobrodošli podsjetnik i utjeha nakon naših anti-košarkaških i anti-civilizacijskih dešavanja proteklih dana.

U Abu Dabiju sam tokom prošlih posjeta vidjela sve ono što može biti zanimljivo jednom turisti, pa me je oduševilo saznanje da sam ove godine “ubola” baš period kada se održava sajam knjiga. Prvo sam prijepodne posvetila njemu.

Nalazi se u jednom od paviljona velikog sajmišta i zauzima površinu koja je nešto manja od beogradskog. Svako drugo poređenje sa bilo kojim balkanskim sajmom, pa i beogradskim, bilo bi nepravedno. Ja sam uvijek s negodovanjem reagovala na otpor naših ljudi prema činjenici da se podgorički odvija u garaži Delte, jer svi znamo da Podgorica nema sajamsku halu, a da je bitnije imati sajam, nego ga nemati u iščekivanju da se hala izgradi, ili ga održavati u Distributivnom centru koji prokišnjava i nema toalete. Baš kao što odijelo ne čini gospodina, ni raskošna hala ne čini knjigu, i ostajem pri tvrdnji da je bolje išta – nego ništa. Pa opet, šetnja kroz sajam u Abu Dabiju mi potvrđuje da je zaista vrijeme da Glavni grad dobije dostojanstveno mjesto za ovakve manifestacija. Knjizi ne treba raskoš da bi bila vrijedna, ali joj ambijent poput ovoga zaista daje dodatno dostojanstvo i ljepotu i mami publiku da tu boravi i da se vraća dan za danom.

Osamdeset posto knjiga je na arapskom jeziku i postoji ogroman sektor posvećen isključivo hiljadama različitih izdanja Kurana. Izdavači na arapskom jeziku imaju najbogatije i najljepše štandove i samostalne sale za promocije, koji često liče na raskošne salone iz palata, ili na prava mala arhitektonska i dizajenerska čuda:

Mnogi štandovi imaju svoje sale za promocije, a glavna je mjesto koje odiše toplinom i dostojanstvom:

Na jednom od štandova ministarstva obrazovanja se odvijaju radionice u kojima aktivno učestvuju djeca i mladi:

Sajamski popusti se kreću od 10 do 40% na sva izdanja. Sektor na engleskom jeziku ima bogat izbor knjiga u svim žanrovima i stručne literature. Ja moram sebe da podsjećam da postoji limit za težinu kofera koji mogu da predam kada se budem vraćala, pa se teška srca opredjeljujem za samo tri naslova (plus jedan koji sam juče kupila na aerodromu), ali ono što mi slama srce je činjenica da na sajmu pronalazim čistu magiju, a da ta magija nije na prodaju, već samo izložbena.

U pitanju je štand knjiga “koje ćute”, još jedno malo dizajnersko čudo koje u sebi sadrži svu ljepotu i plemenitost umjetnosti. U pitanju su knjige bez teksta, koje su nastale 2012. godine kao projekat Biblioteke u Lampeduzi, grada koji već godinama na stalnom udaru migracija iz Afrike i Bliskog istoka. U sklopu projekta je stvorena kolekcija knjiga čiji je cilj da prevaziđe jezičke barijere, a obraćaju se upravo migrantima i izbjeglicama. One se služe složenim i upečatljivim ilustracijama da ispričaju i jednostavne priče za djecu, i vrlo duboke i bogate priče za odrasle, a tako lišene teksta pomjeraju granice umjetničkog izražavanja i izgledaju čarobno. Susret sa njima je za mene bila još jedna kapitalna lekcija o inkluziji za koju se nadam da će biti inspiracija našim institucijama.

Za kraj, evo nekoliko fotografija “knjige koja ćuti”, a koja je na mene ostavila najveći utisak: australijske “The Arrival”: