Kakav otac, takav sin

Obično biram filmove tako što odem na Rotten Tomatoes ili na IMDB i prvo pogledam što je sada izašlo na DVD i kakve ocjene ima. Najviše volim Rotten Tomatoes, iz razloga što nudi kako ocjene kritičara, tako i ocjene publike, pa najviše volim one za koje se mišljenja stručne i laičke javnosti poklapaju. Dešava se za high art filmove da kritičari padnu u nesvijest, a publika uopšte ne, u kom slučaju najčešće budem na strani publike.

No, da ne dužim, upravo zahvaljujući ovim sajtovima sam došla na ideju da pogledam japanski film “Kakav otac, takav sin“. Stidim se da priznam da mi je to možda drugi ili treći japanski film u životu i da sramotno malo znam o toj kulturi i mentalitetu. A čim današnji blog posvećujem njihovom filmu, jasno je da me je potpuno oborio s nogu.

Neću nikome pokvariti užitak odajući ono što piše i u samom opisu na sajtovima, a to je da je po srijedi priča o roditeljima koji, prilikom upisa djeteta u školu, saznaju da zapravo nijesu njegovi roditelji i da je došlo do zamjene beba u porodilištu. Život dvije porodice se, naravno, okreće naglavačke, a ono što je zanimljivo je da zakon i pravila preporučuju da se djeca što prije razmijene i pređu u svoje biološke porodice.

Kad je već nemoguće zadržati oboje djece, da nijesam majka vjerujem da bih automatski podržala upravo hitnu razmjenu djece i rekla da se ona lako navikavaju, a da sigurno ne bih pristala da moje biološko dijete odrasta kod neznanaca. Ali stvar je u tome da, sad kad sam provela tri i po i pet godina uz svoju djecu, kad bi mi neko saopštio da jedno od njih nije moje, sigurna sam da nikad ne bih pristala da ih zamijenim s neznancem “samo” zato što nosi moj DNK. Namjerno stavljam navodnike na riječ “samo”, jer da je to tako mala stavka, ovaj film ne bi imao temu, zar ne? Ali vjerujem da je ovdje po srijedi nešto što mi je ispričala gospođa koja ima dvoje biološke i jedno usvojeno dijete: u početku se plašiš kako ćeš usvojenom djetetu sakriti da ga nikad ne možeš voljeti onoliko koliko voliš svoje; onda dođe trenutak kad se nešto u tebi desi, i ta se ljubav potpuno izjednači. Ja u to vjerujem, jer kad bi biološka spona bila osnova roditeljske ljubavi, niti bi bilo djece u domovima, niti bi bilo ljubavi između usvojene djece i njihovih novih roditelja.

Meni je čudnovato to kako se djeca vole. Kažu, ljubav na prvi pogled – pa i nije baš, barem za mene. Porodiš se i prvog dana gledaš ono malo stvorenje, ne znaš što da misliš i osjećaš. Sasvim ti je apstraktno to da je do maločas bilo u tvom stomaku i da je to sad ljudsko biće, tvoje ljudsko biće, i najviše od svega (pored umora i bola) osjećaš ogromnu odgovornost i brigu. Onda iz sata u sat nešto u tebi raste i već sjutradan ne znaš kud udaraš. I onda kako koji dan osvane, tvoja ljubav raste i čini ti se da više od ovoga ne može i da bi eksplodirala kad bi ta ljubav još narasla, a onda sljedećeg dana ona se udvostruči i to bude sjajno. To udvostručavanje kod mene još nije stalo, i sigurna sam da to nije zato što imaju moj DNK i bilo koju moju ili Ivanovu osobinu, već zato što smo zajedno od njihovog prvog dana, što ih gledam kako rastu i napreduju i što smo se potpuno srodili, što smo porodica.

A sjećam se oba puta kad smo išli u porodilište, da sam imala upravo fobiju da mi neko ne zamijeni djecu i stalno maltretirala Ivana da ih u stopu prati kad ih odvoje od mene. Srećom, u Francuskoj odvajanja nema ni na sekundu, pa vas makar ta strašna sudbina lakše zaobilazi.

Tako da, nakon što sam se isplakala poput djeteta gledajući film, došla sam do sljedećeg zaključka: ukoliko bi mi se desio takav užas, željela bih kontakt s drugom porodicom i sa svojim biološkim djetetom, ali bih željela da nastavim da podižem ono koje je moje od prvog dana. Jako me zanima šta bi uradili drugi.

Film svakako preporučujem.