Izborna nedjelja u Grliću

Sva sreća što sam urednica kulturno-zabavne redakcije, pa mogu sebi da priuštim (ili se bar nadam da mogu!) da kažem da prezirem izbore i da im jedva čekam kraj. Glasaću, naravno, jer smatram da je dužnost svakog građana da glasa, ali mi iz godine u godinu sve više opada prag tolerancije prema predizbornim prepucavanjima. Pogotovo po Facebooku. Na Twitteru je to nešto podnošljivije, ipak ste ograničeni na 140 karaktera.

No, lagala bih kad bih rekla da ova izborna sedmica nije sjajna  za mene. Novine ne kupujem, ignorišem debate – kako naše, tako i američke, jer mi je i Romnija i Obame preko glave – ali zato moja emisija pauzira do 21.10, muž mi je u Strazburu, a Filip je na Cetinju, što znači da imam sedam dana polu-odmora! Lena i ja uživamo same! Dok ona gleda Pooh-a, ja sam već odgledala dva (odlična) filma, još uvijek čitam “Ptice umiru pjevajući” – prespora je knjiga, pomalo i dosadna, i nikako da dođem do dijela u kojem je ova porasla i kreće u akciju sa popom – i sređujem sve ono što zapostavljam već sedmicama, počev od scenarija koji želim da što prije završim. Iglice su konačno sazrele, pa se stalno motam po dvorištu, a naš pas skoro da je naučio da ne obavlja svoje biološke potrebe po kući. Ili, ukratko, sve cvjeta iako je jesen na pomolu!

Što se životinja tiče, kod nas je puna kuća. Nakon pogibije našeg fenomenalnog mačora Ikera, takođe poznatog kao Iko, Kiko, i Kikajlo, odlučili smo da ovoga puta porodicu proširimo psom. Iako Ivan još uvijek pati za srednjim crnim Šnaucerom, kojega smo prošle godine posjedovali čitavih mjesec dana, a onda vratili uzgajivaču, ja sam bila ta koja je preuzela ulogu predreferendumskog Mašana i “prelomila” da uzmemo nešto manje i praktičnije. Tako je stigao naš West Highland White Terrier, poznatiji kao Westie, i još poznatiji kao Obelixov pas u crtanom “Asterix i Obelix”. Da se razumijemo, nijesam očekivala da će nam čuveni škotski pas stići baš iz Prnjavora, ali znate kako: ako u Francuskoj košta 1000 eura, a u Prnjavoru 230 – živio Prnjavor! A kako bismo ispoštovali njegovo škotsko nasljeđe, odlučili smo da ga nazovemo Elliot, što je, vjerujte, mnogo jednostavnije od Ivanovog nauma da ga nazove Wallace u čast Williamu Wallaceu iz “Bravehearta”! Bilo je u opticaju i ime Blake, ali je ljude iz nekog razloga asociralo na black, što definitivno nije naš slučaj. Psić sada ima 3 mjeseca i kilogram i po, knjiga kaže da može dostići do 9kg, a sjajan je čuvar, što je već dokazao tako što, kad se pojavi komšijska mačorčina i miroljubivo krene da nam uđe u kuću ili da priđe Leni, Elliot mu prepriječi put i laje do iznemoglosti.

No, ako je Elliot doputovao u našu kuću u 4 ujutro jednoga dana, stvar se iskomplikovala već u podne, kad se na našem pragu pojavilo mače koje toliko liči Ikeru, da bismo – da Kikajlo nije bio evnuh – sigurno pomislili da je njegovo! Sjećam se, sjedim ja u montaži i pripremam emisiju, Ivan mi šalje ovu fotografiju na telefon i pita što ćemo. Pa što bismo mogli, nego da ga zadržimo?! A kad smo već psa nazvali Elliot, mačka smo nazvali Ness.

Tako da naša izborna nedjelja u Grliću protiče idilično: lijepo vrijeme, Lena, ja i naš mali zoološki vrt, sa sve komšijskom mačkom.

A pošto je Lena upravo (konačno!) zaspala, odoh ja da gledam još jedan film. Ona dva dobra su “Hysteria” i “Like Crazy”. Prvi je istinita priča o tome kako je izmišljen vibrator (izgleda da je isprva trebalo da bude pernati električni čistač prašine!). Drugi je pozorišni film, što je moj način da kažem da je čisti scenario i gluma, te da će 99% ljudi smatrati da je dosadan. Oba su odlična.

P.S. Možda ste primijetili da sam gore-desno okačila link na sajt emisije, gdje stavljamo snimke naših debata i ljudima dajemo mogućnost da komentarišu, daju svoje sugestije, postavljaju pitanja. To je bilo i da ne bih ovaj blog opterećivala njima, jer ipak je ovo moj kutak.