Inicijativa

Gostujući autor: Ivan Ivanišević
Ne znam da li sam ranije u svojim tekstovima pominjao Jurija Andropova. Ukratko, kontroverznu biografiju ovog bivšeg vođe KGB-a i jednog od najaktivnijih agenata Sovjetskog saveza u pokušaju gušenja Praškog proljeća, kada je naredio niz „aktivnih mjera“ poznatih pod nazivom PROGRES, protiv čehoslovačkih reformista, zapamtio sam i zbog uloge koju je igrao u odnosima između SSSR-a i međunarodne zajednice. Kad god bi neka zemlja uputila kritike SSSR-u o kršenju ljudskih prava i sloboda, kad god bi se ukazalo na bilo kakvu društvenu anomaliju, Andropov je bio zadužen da skrene temu, izbjegne širenje priče, te obesmisli ideju o postojanju problema u ruskom dvorištu. Ako bi rekli „Gulag“, on je odgovarao „Gvantanamo“. Ako bi pomenuli Čečene, on bi uzvratio Indijancima. Ako bi pomenuli demokratiju, on je replicirao Hirošimom.
Oni koji me dobro poznaju, vrlo cijene moju romantičarsku crtu koja se – po mojem skromnom mišljenju – najsnažnije ocrtava u veoma posebnom doživljaju Cetinja, gdje sam rođen i proveo najveći dio svog života. Budući jedno od one srećne djece koja su imala priliku da potpuno uživaju u ljubavi i pažnji cijele familije, oplemenjeno licima mojeg đeda, dvije babe, tetaka i ujaka, te ušuškan u savršenu harmoniju obožavanja prvog djeteta u čitavoj široj porodici i danas teško prihvatam neminovnost situacije u kojoj se sa mjesta, koje sam godinama ponosno čuvao, baškare moja djeca. Najranije djetinjstvo sam proveo u širem krugu Balšića pazara. Već od deset mjeseci sam prohodao, na oduševljenje đeda i oca, zaljubljenika u prirodu i planinarenje, pa na status omiljenog kompanjona za šetnje nijesam mnogo čekao. Do svoje šeste godine sam obišao sva brda u okolini grada i bio nezvanični prvak u penjanju na Orlov krš alternativnim putevima. Ptice sam razlikovao po cvrkutu, a zmije po boji. Rano sam naučio da je za bijesne pse najbolji lijek izdržljiv štap. Bio sam na vrhu liste u pijenju gustih Fruktalovih sokova u Gradskoj kafani i lično upoznao i imao dresove Veselina Vujovića, Zlatka Portnera, Mirka Bašića, Veselina Vukovića, među kojima se ipak isticala Vujina devetka sa prvijenstva svijeta koje je održano 1986. u Švajcarskoj. Od onih sam koji su ljetnja popodneva provodili uz lektiru, stripove i nijesu smetali komšijama od 2 do 5. Nenametljivost i skromnost, jasno postavljeni principi i veoma strogo omeđen krug prijatelja nešto je što me je još kao dječaka obilježavalo.
Devedesete su Cetinju, osim burnih političkih dešavanja, donijele i neocarinjenu markiranu odjeću čiji su simbol, bar u mojim mislima, ostale farmerke sa onim našivenim šarenim trakama sa strane. Između restrikcija struje i vode, svakodnevnih rukometnih treninga u prehladnoj sali Sportskog centra i prisustva svim događajima na kojima se promovisala ideja crnogorske nezavisnosti, izrastala je moja generacija, nesvjesna uloge koju će biti pozvana da odigra u maju 2006. godine. Za mene lično to je bila pobjeda i nad onim što ovih dana uzrokuje veliku raspravu upravo u gradu u kojem sam rođen. Vaspitan sam da svoj stav izrazim bez bojazni. Da, u stvari, sijem sve ono čemu sam naučen, o čemu sam sanjao, u što vjerujem. Nijesam se nikad služio podmetanjima, a ni lakovjernost i frazeologija mi nijesu svojstvene. Dobro pamtim. Naivno sam vjerovao da po određenim temama, bar u Cetinju, postoji opšti konsenzus.
Dugo sam odbijao da prihvatim kako posebnost cetinjske arije lagano umire pred naletom sveprisutnog kiča. Opet, nikad nijesam bio od onih koji su plakali za prošlim vremenima, niti sam prihvatao činjenicu da građanski duh podlovćenske kotline danas mogu predstavljati propali poslanici sa fotoaparatom u ruci, priučeni eksperti opšte prakse, nepismeni finansijeri sportskih udruženja, lovci na medijsku pažnju kroz populističke marifetluke i slični zaludnjaci čija će najveća mjera uspjeha biti broj svjedoka na sopstvenoj sahrani. Možda je i uzaludno, donkihotovski, probadati kopljima (istine?) sve te dvonoge vjetrenjače, koje od pojave jedne inicijative – u drugim okolnostima normalnog protivljenja ne znam ni kojem u nizu nipodaštavanju Građanina – dadoše sebi ni manje ni više nego slobodu da, napadajući ljude koji su izrazili svoj stav, brane Cetinje. Na raznim društvenim mrežama imao sam priliku da vidim demagogiju najniže vrste, floskule kojima se pravdaju između ostalog i lične neostvarene političke ambicije. To je onaj isti sloj koji kontinuirano artikuliše želju da neko drugi obavi posao, kako bi se u svom mikrokosmosu moglo biti bitnim, a da se ni korak ne napravi. Sve u cilju da bi neko od onih vjernih sljedbenika mogao da, tapšući po ramenu, izgovori „Kako mu ga reče!“. Još je pogubnije što uticaj „seljačke bune“, od kojeg je – da se ne lažemo – pelcovano tako malo stanovnika i stanovnica Cetinja, čini da danas svjedočim širokoj podršci pismu koje je, kao, napisao jedan od tih beketovskih boraca za bolju budućnost.
Uprkos osjećaju prezira prema onima koji institucionalnu podršku dolasku „Grand parade“ predstavljaju odbranom prava nekog od sugrađana koji je svojevoljno izabrao da bude dio tog cirkusa, odlučio sam da ne pišem o ličnom sentimentu koji uzrokuje mučna spoznaja da bi isto značilo potvrdu da su cetinjski duh i kultura na koljenima. Pismo gradonačelniku nijesam ni pisao, ni potpisao, ali ga svesrdno podržavam jer među potpisnicima viđeh i ljude koji su mi/nam bili „muzički saborci“ tokom devedesetih kad smo „čuvali“ rijetka urbana mjesta po kojima se prepoznavao Grad-heroj, a na koja nikad nije mogla ni da priviri neka beca, ceca, jeca, meca ili slične guske.
S druge strane, nije mi nova ni ljudska potreba da se, kroz isticanje neke ranije propuštene prilike, obesmisli legitimna građanska inicijativa. Na taj način se pravda i što niko od dušebrižnika nije uradio ili pokušao da uradi nešto od onoga što se naknadno priziva.
Inicijativu za sprečavanje prelaska iz faze „Grad-heroj“ u pojavni oblik „Grand-heroj“, pokrenuli su ljudi koji su iza toga stali imenom i prezimenom. Braneći svoj muzički afinitet, po mojem mišljenju, su stali na branik građanske tradicije grada koji vole. I drago mi je što su prava građanska družina. U pogledu na eventualne neprijatnosti koje mogu pročitati od raznik nickname-ova, poručujem im: Na Aragornovo pitanje da li ga je strah, Frodo je potvrdno odgovorio. Aragorn mu je odbrusio nešto, otprilike ovako: „Nijesi dovoljno uplašen. Znam što te goni.“. Frodo je svoje nade polagao u Gandalfa, čarobnjaka. Ipak, pokrenuta inicijativa, koliko god mojih simpatija i podrške imala, izgeda je samo iskrena ljudska ljutnja prema ogledalu koje se, sram ga i stid, usuđuje da reflektuje naše lice. Lice grada. Dok god nam nepismeni Vladimir i samozaljubljeni Estragon zauzimaju linije odbrane i argumentima iz arsenala Jurija Andropova dominantno odslikavaju raspoloženje većine, izlaz može biti samo jedan – konsolidacija sopstvenih redova u bezbjednom okruženju. Jedan od mojih omiljenih citata iz Gospodara prstenova je upravo Gandalfov: “Čarobnjak nikad ne kasni, Frodo Baggins. Niti dođe rano. On stiže upravo kad treba.” Zato, ako inicijativa i ne upali, sjeme ste bacilli. A vrane kao vrane. Neka oblijeću. Valjda Gandalf svrati i do Cetinja.