Ići ili ostati, pitanje je sad!

Moj dugogodišnji nomadski život i česte selidbe učinili su da izgubim neke stvari do kojih mi je bilo stalo. Recimo, nigdje nema mog malog plavog plišanog meda, jedine igračke iz djetinjstva za koju sam bila vezana i koju bih rado proslijedila mojoj djeci; nema nekih odjevnih komada koje bih voljela da imam zauvijek, nema nekih knjiga koje sam bog zna kome pozajmila. I nema fascikle koju mi je dala baba, u kojoj je skupljala tekstove iz moje prve kolumne, pisane za tadašnju Pobjedu. Kažem tadašnju, jer je bila jedina i mnogo drugačija od ove danas, koju mnogi otvoreno preziru (a pretjeruju!) i odbijaju da čitaju.

Imala sam osamnaest godina kad je počela ta moja prva kolumnistička pustolovina, a počela je – kao i većina stvari u tom uzrastu – iz inata. Neki su stalno hvalili nečiju kolumnu koja se meni nikako nije dopadala, ja sam rekla da ja to mogu bolje, na što su se slatko nasmijali. Ljuta, sjela sam za dedinu pisaću mašinu i u roku od pola sata imala dva napisana teksta, nakon čega sam prešla ulicu i otišla pravo u zgradu Pobjede. Bio je avgust, vrijeme godišnjih odmora, pa su me uputili na urednika Vladana Mićunovića. Njegovoj ljubaznoj sekretarici sam saopštila svoje ime i prezime i želju da pišem za nedjeljno izdanje; ona je rekla da je urednik veoma zauzet i da će mu biti potrebno vremena da pročita, pa da se interesujem kroz koji dan.

Zvala sam u petak iz Danilovgrada i rečeno mi je da urednik još uvijek nije pročitao, pa da ponovo zovem sljedeće sedmice. Pola sata kasnije zazvonio je telefon (ja bosa u bašti, zalivam cvijeće); bila je to Vladanova sekretarica. Kaže da je urednik pročitao moje tekstove i da pita mogu li odmah da dođem da porazgovaramo, jer bi željeli da prvi tekst objave već preksjutra. Sjećam se paničnog spremanja i odlaska u Podgoricu, a Vladan često prepričava taj naš prvi susret. On mi je rekao da je Pobjeda zainteresovana za dugoročnu saradnju sa mnom, dogovorili smo se što ćemo i kako, i tek kad je dogovor pao, ja sam mu rekla čija sam. Moj deda po ocu je bio glavni i odgovorni urednik Pobjede, moja majka Vladanova drugarica iz škole, a na pitanje zašto mu to unaprijed nijesam rekla, objasnila sam da nijesam željela da me zbog toga primi, pa da se vječito pitam da li to što pišem valja, ili sam samo tu zbog nekoga. Oboje smo sa tog sastanka otišli zadovoljni, a ja sam se u “Dječaku iz vode” zahvalila upravo Vladanu Mićunoviću, prvom čovjeku koji je rekao da znam da pišem.

A prvi moj tekst se zvao “Čežnja za Crnom Gorom” i pobrao je brojne simpatije zato što je tad već uveliko nastupilo ono post-titovsko doba u kojem je prestalo da bude moderno isticati ono što je dobro, a postalo moderno pljuvati sve i svakoga. Ja sam tada, kao strankinja u Italiji, do te mjere patila za svojom zemljom da me je vrijeđala ta količina kritika upućena mojoj zemlji i mom narodu. Da me neko pogrešno ne razumije, ne zastupam ja uljepšavanje stvarnosti koje je nekad davno praktikovano, jer prezirem spinovanje javnosti, smatram ga užasno opasnim. Ali isto tako smatram da, baš kao što je bilo opasno prikazivati stvari boljim nego što su stvarno, još je opasnije stalno ih prikazivati gorim kako bi se u narodu raširio pesimizam i negativna energija, pa na taj način smijenila vlast. To je ono što imamo danas.

Ojha!

No, odlutah ja, jer želim da pričam o svojoj čežnji za Crnom Gorom. U tom sam prvom tekstu, dakle, pobrojala sve ono što obožavam u Crnoj Gori i što mi nedostaje kada sam daleko. Sjećam se da je na spisku stajala porodica, gostoprimstvo naših ljudi, sjedenje u Maši sa mojom Ninom, osjećaj da uvijek mogu da računam na pomoć ako mi nešto zatreba. Ne sjećam se više o čemu sam sve govorila, ali se sjećam da je bilo sve ono što je davalo protivtežu neljudskoj samoći koju sam uvijek osjećala u tuđini, pogotovo u Milanu. A sada, kad sam ponovo ovdje, te se dobre stvari potvrđuju i uviđam da sam ja ovdje najsrećnija. Imam rodbinu, prijatelje, poznanstva, mogu da radim posao koji volim i sve mi ide neuporedivo lakše nego bilo gdje drugo. Nijesam tip koji sate i dane provodi sa društvom, naprotiv, ali mi je potrebno s vremena na vrijeme i, ako ikad igdje odemo, opet ću biti osuđena na stalnu izolaciju koja će me činiti nesrećnom. Međutim, ako ne odemo, moja djeca će odrastati ovdje, školovati se ovdje, a kad su oni po srijedi, automatski počinjem da razmišljam suprotno i da ovoj sredini vidim jedino mane. Zašto je tako?

I onda počnem da pravim neke drugačije spiskove, koji su sve, samo ne ružičasti. Prvo naravno pomišljam o tome da nam je nasilje i mržnja u krvi i da je naš narod apsolutno spreman da linčuje i ubije neistomišljenika – devedesetih Muslimana ili Hrvata, dvijehiljaditih Crnogorca ili Srbina, desetih homoseksualca, a tek nam predstoji da vidimo ko će biti na meti sljedeće decenije. Zatim pomišljam na to kao funkcionišu naši vrtići i škole, osim naravno ako ste spremni da izdvojite par stotina eura mjesečno da pošaljete dijete u privatne, koji u Danilovgradu svakako ni ne postoje. Stvar dodatno zakomplikuje to što uđete u prodavnicu da kupite nešto, a sa zvučnika trešti folk muzika, ili kad nema kafića u kojem se kao nepušač možete lijepo osjećati, jer je naš narod (uključujući vladajuću klasu) prosto odbio da sprovede zakon koji bi zaštitio i pušače i nepušače.

Znam da se u Crnoj Gori ne kaže “naranđasta”,
ali ima istine u ovoj slici.

Tu je i činjenica da nijesu vicevi izmišljeni tek tako, već mi zaista jesmo jedan duboko lijeni, neradni narod (devedeset posto Crnogoraca najviše voli da radi u državnoj službi, jer u njoj ima najviše slobode da odsustvuje s posla, i garanciju da ih niko ne može otpustiti uprkos čestim odsustvima i traljavom učinku).

Pa pomišljam na to čega sve ovdje nema, od osnovnog vaspitanja u saobraćaju do bazena za plivanje, koje je najbolji mogući sport za dijete u razvoju. Računam ajde, pretjerujem, nije manjak bazena nikakav smak svijeta, ali nekako se nakupi sve to čega nema, ili čega ima previše, pa počne da guši.

Ali onda se uvijek sjetim same sebe daleko od Crne Gore, i svih svojih prijatelja koji su sa roditeljima otišli u inostranstvo upravo da bi se pobjeglo od svega ovoga što sam nabrojala, i sjećam se da smo svi imali jednu zajedničku crtu: svi smo brojali dane do odlaska na raspust u Crnu Goru i svi jedva čekali da se zauvijek njoj vratimo. I svi smo se na kraju i vratili! Jer ipak je ovo naš način, ovo smo mi, i ja lično više volim sve naše mane od bilo koje prednosti koje nudi taj Zapad. Ili, da sumiram, na Zapad volim da odem kao turista. Ovdje volim da se vraćam.

Što je zaključak svega ovoga ne znam, jer je ta priča o odlasku ili ostanku stalno na dnevnom redu u našoj porodici, i do rješenja još uvijek nijesmo došli. Hvata me panika pri pomisli o ostanku, još veća pri pomisli o odlasku i o još jednom selidbenom kamionu. Pa dok ne riješim ta velika, egzistencijalna pitanja, vratiću se svojoj danilovgradskoj svakodnevnici, koja danas počinje čudnom činjenicom da nam je cisterna od hidrofora iz nekog razloga osvanula na livadi, umjesto u svom kućištu. Slijedi trening sa trenerom na kojeg sumnjam da pokušava da me ubije (tako me sprema da ću ili umrijeti, ili kroz koji mjesec izazvati Strugara na meč), zatim montaža, i večeras emisija sa Nikolom Vukčevićem. Ole.