Godina čitanja svijeta

Kao osnivač i vlasnik ovog bloga, rezervisala sam pravo da današnji tekst pripadne meni, zato što je jubilarni dvijestoti. 

Dvjesta tekstova je možda malo, imajući u vidu da blog postoji već par godina, ali za nekoga kome ništa ne drži pažnju više od pet sekundi, dvije stotine tekstova je ogromno dostignuće – čemu svjedoči bezbroj otpočetih projekata koji čuče po mojim škafovima. 

A ovaj moj jubilarni blog ću posvetiti nečemu mnogo lijepom što se dogodilo “Uspavanci za Vuka Ničijeg”, a to je da postane dio sjajnog projekta koji se zove A Year of Reading the World (Godina čitanja svijeta). Evo o čemu se radi: žena koja se zove Ann Morgan, koja je diplomirala englesku književnost na Cambridgeu, odlučila je da olimpijsku godinu proslavi tako što će pročitati po knjigu iz svake od 196 nezavisnih zemalja svijeta. Za Crnu Goru je odabrala moju knjigu, kupila je preko Kindlea i, na moje ogromno zadovoljstvo, knjiga joj se veoma dopala!

Evo linka na njen tekst na engleskom jeziku, a ja ću pokušati da ovdje za kratko vrijeme “proizvedem” pristojni prevod.

A prije nego što vas pozdravim, da vas i obavijestim da je u četvrtak, 26.7. moje književno veče na Barskom ljetopisu, a u nedjelju 29.7. na Budva Grad teatru.

Crna Gora: domske istine

24 jul, 2012.

Negdje krajem maja, petljala sam po Twitteru pokušavajući da nađem naslove kojima bih popunila rupe u spisku knjiga za projekat, kada je @markbooks uletio sa preporukom romana “Dolazak”, Andreja Nikolaidisa, za malu jugoistočnu evropsku zemlju Crnu Goru. @stujallen ju je upravo pročitao, rekao je. Upravo sam krenula da mu zahvalim, kad se @MissCathO pridružila zabavi da saopšti kako se nada, kad je crnogorska književnost u pitanju, da će uskoro dobiti engleski prevod romana @ksenijapopovic. Ubrzo se pojavila @ksenijapopovic s obavještenjem da se njen roman upravo nalazi kod lektora i da bi tokom narednih nekoliko sedmica trebalo da bude dostupan u formi elektronske knjige. Tražila sam joj da me informiše i ona je to uredno učinila, kad mi je 16. jula uzbuđeno tvitovala da je Uspavanka za Vuka Ničijeg sada na raspolaganju na Amazonu.

U međuvremenu sam malo pretražila Kseniju Popović (ili Xenia Popovich, kako piše na elektronskoj naslovnici engleske verzije). Ispostavilo se da je u pitanju neka vrsta crnogorske književne zvijezde. Njen prvi roman je bio bestseller, osvojio nagradu (za čije ime nijesam bila u stanju da pronađem zadovoljavajući prevod) i pretvoren je u film. Sama je prevela svoju posljednju knjigu, jedinu koja je dostupna na engleskom. Koliko god mi je bilo žao da preskočim Andreja Nikolaidisa, o kojem sam čula više dobrih komentara, morala sam ovo da pročitam.

Uspavanka za Vuka Ničijeg istražuje pozadinsku priču Klare, klasične pijaniskinje koja je postala domaćica, i sa 30 godina je već “stara i umorna”. Vraćajući nas kroz njeno teško djetinjstvo u sirotištu, ili “domu za greške”, u anonimnom polu-američkom, polu-evropskom gradu, priča istražuje užasne događaje koji su doveli do pada njene veze sa prvom ljubavlju, Vukom, i do njenog usamljeničkog braka.

Klarina oštroumnost i cinizam su jedna od najvećih prednosti romana. “Rođena gorka, nevoljna da se upušta u dječije varke”, ona gleda kalkulantskim mehanizmima Doma pravo u lice – mehanizmima koji čine da štićenici budu “pošteđeni pritiska da pohađaju srednju školu” kako bi išli da rade u fabriku prekoputa. Na samom početku knjige, kad nam Klara prikazuje manipulacije domskog osoblja kojima se nastoji da se dođe do donacija, istina nam je bačena u lice: “Direktorkin nepogrješivi sistem, koji je voljela da naziva svojim jedinim djetetom u moru tuđe djece, triumfovao je kad god bi neko od nas povukao gošću za rukav i pitao, neodoljivim glasićem: ‘Jesi li ti moja mama?'”

Pripovjedačka snaga osposobljava ovu priču da iznese težinu traumatičnih događaja koji se kasnije gomilaju. Iako šaltanje u eksplicitne opise zlostavljanja može da bude prenaglo i šokantno za ukus nekih čitalaca, neustrašivost i iskrenost Popovićeve ga iznose do kraja. Posebno je impresivno njeno pronicanje u način na koji ekstremna iskustva izvitopere dinamiku međuljudskih odnosa, pa sam se našla u situaciji da stalno ukucavam “sjajno” i “wow” u bilješke na mom Kindlu, dok sam čitala o psihičkom lavirintu kroz koji Klara luta u drugoj polovini romana.

Tajna uspjeha ove knjige je to što, za razliku od većine autora koji pišu o mlađima od 18 godina, Popovićeva nije odrasla osoba koja piše o djeci, već prosto osoba koja piše o ljudima. Njen rad je potpuno oslobođen one snebljivosti koju pisci obično ispoljavaju prema dječijim emocijama, dok su ovdje ljubav, strah, bijes, seksualna privlačnost i mržnja jednako sirovi, prisutni, šokantni i očaravajući za mlade likove, kao i za odrasle, ako ne čak i više.

Jedna ili dvije čudne riječi, kao što su ‘pianism’ i ‘snobbism’ su skliznule kroz prevodilačku mrežu. One iskaču, međutim, upravo zato što sve ostalo teče tako dobro – zasigurno potpomognuto godinama koje je Popovićeva provela u Americi kao dijete. Zapravo, kako knjiga napreduje, počinjete da se pitate je li možda tim riječima namijenjeno da budu Klarine kreacije, jer su toliko atipične za ostatak teksta.

Ali ovo je cjepidlačenje. Kao cjelina, ovo je izvanredan rad: sirov i neustrašiv. Ako ikome treba dokaz o vrijednosti autora koji sami objavljuju svoja djela kao ebooks, naći će ga upravo u ovom romanu: drugom koji čitam ove godine, a koji je samo-objavljeni prevod knjige koja je komercijalno objavljena na drugom jeziku. Fantastično dostignuće. Još, molim.