Bokser, odnosno PGD-BGD-NYC

Nakon cjelodnevnog putovanja, ne mogu da se ne zapitam jesam li ja baš toliko ostarila, ili samo zaboravila koliko je naporno stići na drugu stranu svijeta?!

Iz kuće sam krenula u 7:15, a u hotel stigla u 1 poslije ponoći po našem vremenu. Svaki red u koji se moralo stati je bio ogroman, uključujući onaj na podgoričkom aerodromu, gdje su gužve ogromne. Možda bi sve bilo donekle lakše da presijedanje u Beogradu ne traje 4 sata, ovako se i taj umor pritaji i oglasi tokom velikog leta. Koji je kasnio, naravno. Pola sata, ali ne aerodromskih, već na sjedištu u krcatom avionu.

Predrasude nalažu da na takvom letu očekujemo uglavnom mlade putnike, parove svih uzrasta i poslovne ljude, svakako urbanijeg izgleda. Ipak, dominiraju stariji ljudi, češće žene nego muškarci, nerijetko i sa bijelim velom na glavi, većina sa američkim pasošem. Dvadesetak ih čeka na let u kolicima, što je mudro, jer bi sigurno imali teškoća na njujorškom aerodromu, gdje valja prepješačiti više od kilometra, a onda čekati red na pasoškoj kontroli. A ko zna kako bi prošli i na beogradskom aerodromu, gdje sala u kojoj se čeka na bording ima manji kapacitet sjedišta od broja sjedišta u avionu, pa veliki broj ljudi mora da stoji ili sjedi po podu.

Na podu su uglavnom sjedjela i puzala djeca stranaca, jer oni prihvataju tvrdnje nauke da prljavština stvara antitijela i jača dječiji organizam. Nama to i dalje nije shvatljivo. Bilo je tu i parova sa po dvoje, troje, čak i četvoro male djece. Njih mi je bilo najžalije, znala sam da ih čeka pakao, a i nas zajedno s njima.

Kad smo se konačno ukrcali, priznajem da sam osjetila malu, ali zdravu dozu mržnje prema onima koji će putovati u biznis klasi, jer ne umijem da spavam sjedeći, a oni imaju krevete. Utješilo me je to što u ekonomskoj klasi redovi nisu pretjerano skučeni i ima prostora za noge. Ja sam, naravno, došla do zuba naoružana rekvizitama za zabavu, pa je tu bila štampana knjiga, audioknjiga, iPad sa video zapisima kurseva slikanja koje “pohađam”, programom za crtanje, Wordom, plus avionski sistem sa filmovima, serijama i muzikom. Kad se avion konačno vinuo u oblake, pomislila sam: “evo, minut manje me udaljava od Njujorka”. Takvo me je odbrojavanje održalo neko vrijeme. Onda je, ipak, nakon 200 pročitanih stranica, 3 naslikana leptira i odgledanog filma (Tri bilborda ispred Ebinga u Mizuriju) preovladao umor desetočasovnog leta koji nikako da prođe, i svi oni ljudi koji su s entuzijazmom krenuli na put, sada su izgledali umorno, izgužvano i nervozno. Gospođa ispred mene je konačno poslala u tri lijepe čovjeka koji je toliko oborio naslon sjedišta da joj je čitav let preležao u krilu, dvoje djece je vrištalo puna dva sata do slijetanja i najmanje su se, zapravo, potresle one bakice sa maramama na glavi, čime su opovrgnule moju tezu s početka ovog teksta, da sam put teže podnijela jer sam ušla u godine, i preusmjerile me na pretpostavku da je sve u životu, ipak, stvar navike i kondicije.

Kad sam prvi put sletjela u Njujork, imala sam 15 godina, išla sam za Nju Džersi – gdje sam živjela naredne 4 godine – i još uvijek vjerovala u bajke. Bajke su vrlo brzo postale prašina, a ono što je ostalo je uspomena na grad koji mi je bio oaza za sve, i uspomena na jednu pjesmu. Kad sam tada sletjela na JFK i sjela u kola, na radiju sam čula pjesmu prvi put i zauvijek je zapamtila. Nisam znala ni ko pjeva, ni kako se zove, ali sam je s lakoćom prepoznala više od deceniju kasnije, kad sam na nju nabasala na YouTube-u. Vjerujem da ima simbolike u činjenici da sam je pronašla na ovom putovanju, i u avionu, kopajući po albumima koje nude zajedno sa filmovima i serijama. U međuvremenu sam, naravno, napamet naučila i nju i mnoge druge pjesme najboljeg folk dueta u istoriji muzike, Sajmona i Garfankela, a uvijek će mi omiljena biti ta, The Boxer, koja govori baš o Njujorku.

Nakon najnevjerovatnijeg slijetanja koje sam ikad doživjela – izvjesni kapetan Simić Air Srbije je spustio onoliku ptičurinu kao po pamuku – čekalo me je još sat i po aerodroma i sat putovanja do hotela. Kad smo zašli među one zgrade, učinilo mi se da će grad onako umornu da me proguta. 1 ujutro po našem vremenu, tek 19h po njihovom, i valja ostati budni barem do 21, da bi se što bezbolnije prevazišla ta razlika. Podrazumijeva se da se ispostavilo da je portir hotela baš iz Bara, preciznije iz Šestana, i stvarno ne znam što bi bilo da su Crnogorci brojniji narod, pokorili bi svijet! Da sam bila u boljoj formi, možda bih se sjetila da ga pitam priča li se po Menhetnu o Ljetopisu, ovako je fora propala.

U duhu omiljene krilatice mog ujaka, da ljudi planiraju, a bog se smije, za čitavu iduću sedmicu je najavljena kiša, pa će ipak sjutra biti dan za Greenwich Village i Soho. Izvještaj, naravno, slijedi.