Be bold or italic, never regular

Be bold or italic, never regular.

To je moja nova poruka, moja profil fotografija na društvenim mrežama, mobilnom telefonu, e-mail nalogu. Moja nova filozofija, ili utjeha (kakva teška riječ!), ili čak možda inat (mada kažu da nema destruktivnijeg pokretača od inata, ali to je način života kod nas Crnogoraca).

Na ovu novu filozofiju me je zapravo nagnala predstava “Uspavanka za Vuka Ničijeg”, preciznije rečenica koju izgovara David kad, onako očajan i ostavljen, kaže: “Ja sam drugačiji”.

Ne ulazeći u to da u romanu David nikad nešto slično ne bi naglas izgovorio (iako bi pomislio, naravno), činjenica je da je David u predstavi izgovorio moju veliku, životnu istinu: uvijek sam bila drugačija, ma gdje se nalazila, ma koliko željela da to ne budem. Drugačija i u dobrom i u lošem smislu. Ne znam je li to do neke hemije u mozgu, ili do spleta životnih okolnosti, ali ja sam ta koja je uvijek manje ili više usamljena i uvijek bar malo neuklopljena. Ja sam ta koja uvijek razmišlja drugačije, voli drugačije, druži se drugačije, a to što kažem je obično pogrešno – suviše sam crnogorski potkovana za zapadna shvatanja, suviše netaktična za crnogorska.

I uvijek me je nervirao taj osjećaj ribe na suvom. Trudila sam se da ga nekako poništim, da se utopim u sredinu, da budem dio tima. Ne mogavši da promijenim sredinu, nastojala sam da promijenim sebe, da se svedem na nešto smirenije, istovremeno vjerujući da će biti dovoljno da ljudima pokažem dobru volju i dobre namjere da bih zauzvrat dobila prijateljstvo i jednako dobre namjere. Ukratko, bila sam naivna. Ako ništa drugo, onda zbog one stare “hiljadu ljudi, hiljadu ćudi”, jer nijedan čovjek nema u sebi toliko transformacija koliko je kritičara za zadovoljiti, baš kao što nijedan čovjek, koliko god se trudio da ne daje povoda za ogovaranje, nije uspio da od ogovaranja pobjegne.

I tako mi je odjednom, gledajući Davida na snimku posljednjeg izvođenja “Vuka” na Grad teatru, došlo iz dupeta u glavu da bi možda bilo vrijeme da prihvatim činjenicu da ja jesam drugačija i da to nije nikakav smak svijeta, ma ko negodovao zbog toga. Došlo mi je iz dupeta u glavu, recimo, da treba da me bude baš briga što će neko reći da mi ne pristaje da na blogu koristim izraz “iz dupeta u glavu”, i da treba da me bude baš briga koliko je bilo ko zadovoljan onim što govorim, radim, a kamoli mislim. Mnogima će ovo zvučati kao aksiom, čak i mlađima od mene, ali nažalost nas ima puno kojima život protekne zanemarujući sebe u pokušaju da zadovoljimo, ili bar umirimo druge. Meni je evo trebalo 36 godina da mi to dosadi.

Tako da se sada osjećam otprilike poput one grupe građana koja je juče prošetala Budvom pod kišom kamenica. Kamenice koje pljušte po meni su metaforičke, ali poruka koju nosim je ona koju je LGBT populacija nosila juče: jesam, drugačija sam. Iako ti to ne možeš da prihvatiš, iako nikad nećeš moći da me voliš, odbijam da samu sebe poništavam, utišavam, gazim da te moja različitost ne bi iritirala. Neću da se krijem, neću da se pretvaram da ne postojim, neću da budem nevidljiva. Hoću da budem to što jesam, bold ili italic, i ako mi jednom u godini padne na pamet da na sva zvona vičem kako postojim i kako je to u redu, moraćeš da me istolerišeš. Neko je to juče “viknuo” na Prajdu, ja sam to danas uradila ovdje, jer mi za šetnju Budvom pod pravim kamenjem nedostaje petlje (a dvoumila sam se da li da idem).

U zaključku, mučno je biti drugačiji od većine. Ali najmučnije je kad se čovjek trudi da bude drugačiji od sebe samog. To bi trebalo, na kraju krajeva, da shvati svaki zatucaniji Balkanac kad god mu se dogodi Zapad, gdje nikad ne može potpuno pripadati zbog te neizlječive strasti prema oružju, turbo folku, neradu, bijeloj trik-majici ispod košulje (da pokupi znoj), bureku s mesom, a najviše zbog spremnosti da kamenuje ili zapuca na svakoga ko ga u tom trenutku nagazi na žulj, zvao se on liberal, musliman, Dukljanin, Srbin, Hrvat – ili peder.

U zaključku, još jedna sličica s porukom:

U Crnoj Gori je, nažalost, taj ugao još uvijek predaleko.